U upravnom postupku se strankom smatra ona osoba koja je doduše prvobitno „samo“ učesnik, ali je dodatno uključena u konkretnu upravnu stvar na osnovu pravnog zahtjeva ili pravnog interesa. Odlučujuće, dakle, nije da li je neko „na neki način pogođen“, već da li pravni poredak toj osobi dodjeljuje pravno relevantan položaj u postupku. To je tipično slučaj kada je djelovanje organa usmjereno upravo na tu osobu ili može utjecati na njen pravni položaj u konačnici, jer ona ima više od pukog činjeničnog interesa, te stoga u postupku nije samo prisutna, već može sudjelovati s vlastitim pravima.

Sada odaberite željeni termin:Besplatne početne konsultacije

Pojam stranke u upravnom postupku

Pojam stranke u upravnom postupku predstavlja temelj za pitanje ko u postupku zaista smije sudjelovati, a ko je tek marginalno pogođen. Njegova zakonska osnova nalazi se prvenstveno u Općem zakonu o upravnom postupku (AVG), posebno u članu 8. AVG-a, koji razlikuje učesnike od stranaka i time definiše obim prava na sudjelovanje. Tek na toj osnovi se odlučuje da li će osoba pred organom biti samo saslušana ili može svoja prava ostvarivati aktivno i pravno osigurano.

Razlikuju se:

• Pravni zahtjev: Osoba može zahtijevati određeno djelovanje organa.
• Pravni interes: Pravni poredak priznaje osobu kao vrijednu zaštite u odnosu na predmetnu stvar.

Učesnici u upravnom postupku

Kao učesnici se u upravnom postupku smatraju sve osobe koje koriste djelovanje organa ili na koje se to djelovanje odnosi. To se, dakle, ne odnosi samo na podnosioce zahtjeva, već i na one osobe čiji su interesi postupkom faktički pogođeni. Međutim, odlučujuće je da učesnici još uvijek nemaju punopravno svojstvo stranke, već su prvobitno samo „uključeni u postupak“.

Tipičan je puki činjenični interes, poput ekonomskog ili ličnog interesa, koji je doduše razumljiv, ali ga pravni poredak nužno ne štiti kao vlastito pravo. Učesnici u određenim konstelacijama mogu biti saslušani ili prisustvovati usmenoj raspravi, ali svoje interese ne mogu ostvarivati na isti način kao stranke.

Za klasifikaciju pomaže sljedeće razgraničenje:

• Učesnici imaju kontakt s organom uprave, ali nemaju automatski izvršiva procesna prava
• Oni mogu biti pogođeni postupkom bez da se njihov vlastiti pravni položaj neposredno mijenja

Time pojam učesnika predstavlja osnovni stepen procesne uključenosti, dok tek svojstvo stranke otvara šira prava.

Stranke u upravnom postupku

Stranka je više od običnog učesnika. Zakon Vam daje stvarni položaj suodlučivanja, jer ona ili ima pravni zahtjev na određenu odluku organa ili posjeduje pravno priznati interes na predmetu postupka. Time je ona izričito zaštićena pravnim poretkom.

To znači: Odluka organa može neposredno utjecati na vlastiti pravni položaj, naprimjer dodjeljivanjem, oduzimanjem ili ograničavanjem nekog prava. Upravo iz tog razloga stranka dobiva sveobuhvatna prava sudjelovanja u postupku. Ona ne smije biti samo informisana, već može aktivno oblikovati postupak, davati izjašnjenja i po potrebi ulagati pravne lijekove.

Stranke stoga raspolažu naročito sljedećim ključnim pravima:

• Uvid u spise, kako bi u potpunosti poznavale činjenično stanje
• Saslušanje stranke, kako bi mogle iznijeti svoje argumente
• Ovlaštenje za pravni lijek, kako bi se odluka mogla preispitati

Svojstvo stranke i razgraničenje

Razgraničenje između učesnika i stranke odlučuje o tome da li će neko u postupku biti samo „saslušan“ ili može svoja prava aktivno braniti i ostvarivati. Mjerodavan stoga nije lični interes, već pitanje da li pravni poredak dotičnoj osobi dodjeljuje zaštićen pravni položaj.

Osoba posjeduje svojstvo stranke ako planirano rješenje neposredno dotiče njena vlastita, zakonom zaštićena prava. To je slučaj, naprimjer, kada ona ima pravo na određenu odluku ili kada joj zakon izričito priznaje prava stranke. Ako pak nedostaje materijalnopravni ili procesnopravni zahtjev i postoji samo činjenični interes, ostaje se pri statusu učesnika.

U praksi svojstvo stranke stoga često zavisi od dva nivoa:

• Opći propisi AVG-a, koji postavljaju okvir
• Posebni materijalni zakoni, koji dodjeljuju ili isključuju konkretna prava

Materijalni pojam stranke i pravni interes

Materijalni pojam stranke fokusira se na to da li je osoba predmetom postupka neposredno pogođena u svom vlastitom pravnom položaju. Odlučujuće, dakle, nije kako je postupak formalno pokrenut, već da li ishod odluke organa može promijeniti pravni položaj te osobe.

Pravni interes postoji kada pravni poredak taj interes izričito ili barem prepoznatljivo štiti. To se jasno razlikuje od pukog ekonomskog ili emocionalnog interesa. Ko se samo pribojava da će se situacija nepovoljno razvijati, još uvijek nema svojstvo stranke, sve dok zakon ne garantuje subjektivno pravo.

Odluka o spornom svojstvu stranke

U praksi se često dešava da neka osoba tvrdi da ima svojstvo stranke, dok organ to negira ili se drugi učesnici protive. U takvim slučajevima pitanje ne smije ostati otvoreno, već organ o tome mora formalno odlučiti. Ova odluka se donosi putem rješenja.

Organ pritom provjerava da li se dotična osoba prema relevantnim propisima treba klasifikovati kao stranka. Ako je potrebno, provodi se čak i poseban postupak čiji je predmet isključivo svojstvo stranke. Time se jasno utvrđuje da li osobi pripadaju puna prava stranke ili ne.

Odluka o svojstvu stranke ima dalekosežne posljedice:

• Ako se potvrdi, osoba dobiva sva prava sudjelovanja u glavnom postupku
• Ako se odbije, ona ostaje ograničena na status učesnika

Sada odaberite željeni termin:Besplatne početne konsultacije

Prava stranke u postupku

Stranke u upravnom postupku raspolažu sveobuhvatnim procesnim pravima koja im omogućavaju aktivan utjecaj. Ova prava osiguravaju da organ ne odlučuje jednostrano, već da uključi dotičnu osobu i uzme u obzir njene argumente. Time se princip pravičnog postupka provodi u praksi.

U centralna prava stranke ubrajaju se naročito:

• Pravo na uvid u spise, kako bi osnove za donošenje odluke postale transparentne
• Pravo na saslušanje stranke, tako da se stranka može izjasniti prije donošenja rješenja
• Pravo na pravni lijek, kako bi se odluka mogla preispitati

Uvid u spise i saslušanje stranke

Pravo na uvid u spise omogućava stranci da pregleda svu dokumentaciju relevantnu za odlučivanje. Time ona zna na koje se činjenice i dokaze organ oslanja, te može ciljano prilagoditi svoju argumentaciju.

Usko povezano s tim je pravo na saslušanje stranke. Prije nego što organ donese rješenje, mora stranci pružiti priliku da se izjasni. Stranka smije iznositi prigovore, nuditi dokaze i reagovati na rezultate istražnog postupka. Tako nastaje uravnotežen postupak, jer organ ne odlučuje jednostrano, već uzima u obzir argumente obje strane.

Ova dva prava stoga ispunjavaju centralnu funkciju:

• Osiguravaju transparentnost u postupku
• Omogućavaju aktivno sudjelovanje prije donošenja odluke

Ko dosljedno koristi ova prava, značajno jača svoju poziciju jer utječe na osnovu za donošenje odluke organa.

Dostava i pravni lijekovi

Odluka proizvodi svoje dejstvo tek kada se stranci uredno dostavi. Dostava stoga nije puki formalni čin, već trenutak od kojeg počinju teći rokovi i od kojeg se mogu ulagati pravni lijekovi. Samo ako stranka pouzdano sazna za sadržaj rješenja, može efikasno ostvarivati svoja prava.

Pravo na pravni lijek osigurava da se odluka preispita, ukoliko je stranka smatra nezakonitom. Zavisno od postupka, u obzir dolaze različiti pravni lijekovi, poput žalbe upravnom sudu ili posebnih pravnih sredstava u stvarima općinskog prava. Time stranka dobiva dodatnu instancu kontrole koja provjerava kako pravna pitanja, tako i, po potrebi, činjenice.

Bitni aspekti su pritom:

• Početak roka za pravni lijek s dostavom
• Mogućnost preispitivanja od strane nezavisnog suda

Pored redovnih pravnih lijekova, upravni postupak poznaje i vanredna pravna sredstva poput ponavljanja postupka ili povrata u prijašnje stanje. Time se i nakon završetka postupka, pod određenim uslovima, može izvršiti korekcija.

Osim toga, postoji mogućnost pozivanja na dužnost organa da donese odluku. Ako organ uprave ne odluči uprkos zahtjevu, stranka ne smije ostati bez pravne zaštite. U takvim slučajevima može podnijeti žalbu zbog šutnje administracije, kako bi sud ispitao nepostupanje i iznudio donošenje odluke.

Vrste stranaka

Ne zauzima svaka stranka istu ulogu u upravnom postupku. Pravni poredak razlikuje različite vrste stranaka, jer se obim i svrha svojstva stranke mogu razlikovati. Mjerodavno je pritom iz kojeg razloga postoji svojstvo stranke i koja prava iz toga konkretno proizlaze.

Dok neke stranke brane svoja vlastita subjektivna prava, druge djeluju u javnom interesu ili obavljaju zakonom dodijeljene funkcije. Ova diferencijacija neposredno utječe na obim prava stranke, jer ne smije svaka stranka ostvarivati sva prava u istoj mjeri.

Podjela stoga služi dvama ciljevima:

• Razjašnjava ko koja prava u postupku smije koristiti
• Pokazuje da li stranka zastupa vlastite interese ili javne zadatke

Time postaje jasno da svojstvo stranke doduše ima zajedničku osnovu, ali može varirati u svom obliku.

Glavna stranka i suinteresanti

Kao glavna stranka smatra se ona osoba na čiji se zahtjev postupak pokreće ili prema kojoj se treba izreći obaveza ili oduzeti pravo. Ona je u središtu postupka jer je odluka organa neposredno usmjerena na njen pravni položaj.

Pored nje postoje suinteresanti (mitbeteiligte Parteien), koji također mogu biti pogođeni u svojim subjektivnim pravima, iako sami nisu pokrenuli postupak. Tipičan primjer je susjed u postupku izdavanja dozvole, čiji su zakonom zaštićeni interesi pogođeni projektom. I on dobiva svojstvo stranke, ali ograničeno na zaštitu njegovih vlastitih zaštićenih prava.

Karakteristično je stoga sljedeće razgraničenje:

• Glavna stranka u pravilu slijedi vlastiti zahtjev ili odbija neku obavezu
• Suinteresant štiti svoj vlastiti pravni položaj u okviru postupka koji je pokrenuo neko drugi

Oboje su stranke, ali se njihova polazna pozicija u postupku značajno razlikuje.

Zakonska stranka, formalna stranka i organ kao stranka

Zakonska stranka dobiva svoje svojstvo stranke neposredno putem zakona. Odgovarajući materijalni zakon izričito određuje da određenoj osobi ili instituciji pripadaju prava stranke. Pritom treba razlikovati da li svojstvo stranke služi ostvarivanju vlastitih subjektivnih prava ili ispunjava posebnu funkciju u javnom interesu.

Kao formalna stranka označava se stranka kojoj zakon dodjeljuje određena procesna prava, a da ona iz samog postupka ne stiče materijalno subjektivno pravo. Njen zadatak se često sastoji u tome da utječe na poštivanje zakonskih odredbi. Ako se pritom radi o upravnom tijelu, govori se o organu kao stranci.

Ova diferencijacija pokazuje da svojstvo stranke ne služi uvijek ostvarivanju vlastitih zahtjeva, već djelimično i osiguravanju objektivne zakonitosti u postupku.

Izostavljene stranke

O izostavljenoj stranci govori se kada nekoj osobi po zakonu pripada svojstvo stranke, ali ona u konkretnom postupku nije bila uključena niti je primila rješenje. Svojstvo stranke se time u pravilu ne gubi, jer ono proizlazi iz materijalnopravne situacije i ne zavisi od stvarne uključenosti.

Takva situacija može nastati ako organ ne prepozna pogođenost ili ako pogrešno pretpostavi da ne postoji svojstvo stranke. Za dotičnu osobu je to posebno osjetljivo jer prvobitno nije imala mogućnost da ostvari svoja prava. Ipak, pravo otvara mogućnosti korekcije.

To je, naprimjer, slučaj kada općina izda građevinsku dozvolu bez uključivanja susjeda, iako materijalni zakon susjedu pod određenim uslovima priznaje prava stranke. Susjed tek sedmicama kasnije slučajno sazna za građevinski projekt i do tada nije imao ni uvid u spise niti priliku za izjašnjenje. Svojstvo stranke dakle ipak može postojati, jer ono proizlazi iz pravne situacije, a ne zavisi od toga da li ga je organ zaista uključio. Odlučujuće tada postaje da li je rješenje već doneseno i da li susjed mora zahtijevati dostavu kako bi svoja prava mogao ostvariti u roku.

Izostavljene stranke mogu naročito:

• podnijeti zahtjev za priznavanje svojstva stranke, dok je postupak još otvoren
• zahtijevati dostavu već donesenog rješenja i nakon toga uložiti pravne lijekove

Sada odaberite željeni termin:Besplatne početne konsultacije

Zastupanje i pomoć

U principu, učesnici i stranke mogu sami voditi svoje poslove u upravnom postupku, pod uslovom da su poslovno sposobni. Istovremeno, zakon dozvoljava da budu zastupani ili potpomognuti, jer su upravni postupci često kompleksni i zahtijevaju stručna pravna znanja.

Važno je sljedeće razlikovanje:

• Zastupanje znači da punomoćnik djeluje u ime stranke
• Pomoć znači da stranka nastupa sama, ali uz stručnu pratnju

Punomoćnici i punomoć

Punomoćnik je osoba s vlastitim pravima koja na osnovu izdate punomoći djeluje za stranku. Punomoć određuje sadržaj i obim ovlaštenja za zastupanje, zbog čega bi trebala biti jasno formulisana. Može se ograničiti na pojedine radnje u postupku ili obuhvatiti cijeli postupak.

Punomoć se može dati pismeno ili usmeno izjaviti pred organom. Ako nastupa advokat ili notar, redovno je dovoljno pozivanje na izdatu punomoć, čime se postupak pojednostavljuje. Čim postoji važeća punomoć, organ se u pravilu obraća zastupniku, posebno kod dostava.

Pravna pomoć i kurator

Pored formalnog zastupanja putem punomoćnika, stranka se može poslužiti i pravnim savjetnikom. Pravni savjetnik pruža stručnu podršku i prati stranku do organa, ali stranka nastupa sama i samostalno daje svoje izjave. Time ona zadržava neposrednu kontrolu nad postupkom, dok istovremeno dobiva pravnu orijentaciju.

Pravni savjetnik je posebno pogodan kada stranka želi lično iznijeti svoju stvar, ali želi sigurnost kod pravnih pitanja. Podrška može pomoći da se argumenti strukturirano predstave i da se procesna prava ciljano koriste, bez potrebe za sveobuhvatnim zastupanjem.

In posebnim konstelacijama nadležni sud imenuje kuratora (staratelja), ako poslovno nesposobna osoba nema zakonskog zastupnika ili ako je boravište pogođene osobe nepoznato. Kurator tada preuzima zakonsko zastupanje kako bi se postupak mogao uredno provesti. Ova mjera se ipak primjenjuje samo u važnim izuzetnim slučajevima, jer predstavlja značajan zahvat u lično samoodređenje.

Vaše prednosti uz advokatsku podršku

Pojam stranke u upravnom postupku odlučuje o tome da li imate stvarna prava suodlučivanja ili ste samo marginalno uključeni. Upravo zato što razgraničenje između učesnika i stranke često zavisi od detalja u dotičnom stručnom zakonu, pogođene osobe često previde svoja stvarna prava. Istovremeno, pogrešno procijenjeno svojstvo stranke može dovesti do toga da ne dobijete uvid u spise, ne možete dati izjašnjenje ili ne možete uložiti pravni lijek.

Pravovremena pravna provjera ovdje stvara jasnoću. Provjeravamo da li planirano rješenje neposredno dotiče Vaša subjektivna prava. Tako osiguravate svoju poziciju prije nego što se stvore gotove činjenice.

Uz podršku advokata, posebno ćete imati koristi od sljedećih prednosti:

• Precizna provjera Vašeg svojstva stranke uz uzimanje u obzir svih relevantnih upravnih propisa
• Strateško ostvarivanje Vaših prava stranke, naprimjer putem uvida u spise, izjašnjenja i pravnih lijekova
• Pravno sigurno zastupanje pred organom uprave i upravnim sudom, kako bi Vaši interesi bili efikasno zaštićeni

Sada odaberite željeni termin:Besplatne početne konsultacije

Često postavljana pitanja – FAQ

Sada odaberite željeni termin:Besplatne početne konsultacije